Teodora Fonović Cvijanović, jezikoslovka, bavi se standardološkim temama te novijom poviješću hrvatskoga standardnoga jezika u Istri. U slobodno vrijeme voli šetnje u prirodi te različite sportske aktivnosti. 

Što čitam?

Od stručne literature izdvojila bih dvije vrlo vrijedne monografije Ive Pranjkovića iz područja sintakse hrvatskoga standardnoga jezika, to su Hrvatska skladnja i Druga hrvatska skladnja te tri knjige Kognitivne gramatike hrvatskoga jezika Branimira Belaja i Gorana Tanackovića Faletara, s podnaslovima: Imenska sintagma i sintaksa padeža (2014.), Sintaksa jednostavne rečenice (2017.) i Sintaksa složene rečenice (2020.), nastalih na teorijskome i metodološkome modelu kognitivne gramatike. Također, u proučavanjima vrlo složene jezične stvarnosti u Istri promatrane iz perspektive multilingvizma i multikulturalnosti te kroz jezik i djela najvažnijih istarskih preporoditelja, od Dobrile, Laginje, Spinčića i Mandića važno će mjesto imati i nedavno objavljen Istarski biografski leksikon – biografske natuknice o najvažnijim osobama koje su obilježile povijest Istre.

U slobodno vrijeme čitam poeziju i prozu ponajviše domaćih autora. Opušta me čakavska poezija pa sam stoga nerijetko gost književno-literarnih manifestacija poput Pićonski feroli i feralići, Verši na šterni, Di ča slaje zvoni, Ca je ča. Od čakavskih pjesnika izdvojila bih Nedu Milenkovski, Sanju Depikolozvane, Nadu Galant i Tomislava Milohanića čije su pjesme bogata riznica već možda malo zaboravljenih riječi i čiji stihovi pokreću sudbinska pitanja o životu, smrti, ljubavi, dobroti, sreći, zdravlju, vjeri u čovjeka…

Od domaćih bih proznih djela preporučila kriminalističke romane Jurice Pavičića Mater dolorosa, Žigice i Crvena voda koji će zaintrigirati svakoga tko uz čitanje voli vježbati koncentraciju i razvijati sposobnost primjećivanja i povezivanja. Posebno bih istaknula njegov višestruko nagrađivani roman Crvena voda kao literarno vrlo snažno djelo u kojem je u prvome planu prikaz međuljudskih odnosa razorenih tragičnim dugogodišnjim nerazjašnjenim događajem uz koji u pozadini pratimo pratimo društveno-političke i socijalne promjene jednoga maloga dalmatinskog mjesta. 

Dubok dojam na mene ostavila je i Ivana Šojat svojim romanima Ljudi ne znaju šutjeti, Ezan, Ničiji sinovi, a posebice romanom Unterstadt gdje kroz život četiriju generacija žena jedne građanske obitelji njemačkih korijena poniremo i u mnoge druge sfere života te saznajemo o kompleksnim povijesnim mijenama, ratu, smrti, nepravdi, ali i o ljubavi, veselju i obiteljskim  odnosima.

Za kraj uživajmo u pjesmi Udori mojega življenja pjesnikinje Sanje Depikolozvane u kojoj iz čvrsto stisnutog fačolića iskaču bogati mirisi njezina života – njezina najveća bogatstva: 

Skrila son se zot kuće,
sela na koronu,
i, da me niki ne vidi,
u krilu raskrotičala uzalj z fačolića.
A š njega su skočili si udori mojega življenja:
parotnice mojega otročlja,
tepla ruka moje matere,
pot mojega oca,
slatke besede mojega muža,
prvi koračići moje dice.

Dišila son udore i uživala, uživala!

Niki me je zazva.
Brzo son fačolić zamotala,
da ne bih bez svoje najveće bogatije ustala.