Lina Pliško, filologinja, bavi se dijalektološkim i jezično-povijesnim istraživanjima hrvatskoga jezika. U svojim istraživanjima jezika i prošlosti traži tragove kulture i života ljudi kroz jezik, vjerujući da svaki dijalekt nosi svoju jedinstvenu priču. Posvećena je čakavskim dijalektima i istarskim mjesnim govorima. U slobodno vrijeme uzgaja i proučava ljekovito bilje, slika, fotografira, putuje, šeta uz more koje joj puni baterije i bistri misli.

Što čitam?

U skorije sam vrijeme više okrenuta stručnoj literaturi nego beletristici. Posebno bih izdvojila dva naslova, i to pulskih kroatistica koje u svojim knjigama obrađuju istarske jezične teme. Teodora Fonović Cvijanović autorica je knjige Juraj Dobrila: hrvatski jezik u Istri, a Vanessa Vitković Marčeta knjigom Hrvatsko-jezični dodiri u Našoj slogi također istražuje povijest jezika u Istri, vraćajući se time danas već i zaboravljenim, a početkom 20. stoljeća veoma važnim istarskim novinama Naša sloga. U nastavnome se radu uvijek vraćam autorima koji su ostavili značajan trag u suvremenoj dijalektologiji kao što su Iva Lukežić, Silvana Vranić i Josip Lisac. Od domaćega izdanja važnoga za povijest hrvatskoga jezika, čime se također bavim, izdvojila bih ediciju Povijest hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do 21. stoljeća, u 6 svezaka, u kojoj se mogu naći sve zanimljivosti o hrvatskome jeziku u dijakroniji pisane popularnoznanstvenim stilom.

Trenutačno čitam i istarske autore koji pišu poeziju ili prozu na svom materinskom idiomu. Naime, proučavam građu za buduću knjigu u kojoj ću obraditi književnu čakavštinu naših autora. Budući da je jezik živ organizam koji se stalno mijenja, zanima me kakva se čakavština zrcali u radovima istarskih autora. Posebice bih istaknula sljedeće autore, pjesme i zbirke kojima sam se u posljednje vrijeme bavila: Denis Kontošić govorom mjesta Orihi piše Sunčestok, Elis Lovrić na rabačkome idiomu sklada Kanat od mora, Nevia Kožljan barbanskom čakavštinom svoje je uspomene spremila u zbirku Škatula ud spomeni, Marija Peruško medulinskom je čakavštinom spjevala stihove zbirke Pomireno vrime. Poseban doprinos istarskoj čakavskoj baštini učinila je Nada Galant 2021. godine kad je objavila svoj prijevod Malog princa na žminjsku čakavicu, pod nazivom Minji kraljić.

Posljednje što sam pročitala, a izvan je čakavskoga podneblja, knjiga je duhovnih učenja I pad je let. Humoristični je to intoniran zbir priča koje pripovijedajući o “nježnoj odlučnosti” kojom valja prigrliti život u svoj njegovoj nesavršenosti, potiču čitatelja da osvijesti snagu svoje ranjivosti koja nije znak pojedinčeve slabosti, već veličanstvena oznaka naše ljudskosti iz koje proizlazi solidarnost i empatija. Knjiga sličnog karaktera, za velike i male čitatelje, jest i Veliki Panda i Sićušni Zmaj. Prijatelji Veliki Panda i Sićušni Zmaj zajedno putuju kroz četiri godišnja doba. Na tom putu istražuju životne poteškoće i radosti, uče kako živjeti u trenutku, naći snagu i nadvladati sve prepreke. Knjiga je zapravo zbirka misli i životnih poruka autora i ilustratora Jamesa Norburyja koje su mu pomogle u najtežim životnim situacijama. Od knjiga koje su ostavile traga izdvojila bih i one Mani Gotovac, posebice roman Rastanci, intimistički i intelektualan roman o jednom muškarcu, jednoj ženi, ljubavi, strasti i žudnji. Trenutačno mi je otvorena na noćnome ormariću zbirka priča Ivane Bodrožić Fikcija koju čitam u dahu jer donosi istinu o ženama u svakodnevici, s kojom se lako poistovjetiti, a pokušava i odgovoriti na pitanje što je to fikcija, a što stvarnost. Kod Ivane je riječ o istinitoj fikciji, kakav je i sam život.

Na koncu, završavam ovaj pregled mudrim mislima Velikoga Pande:
„Što ako upoznam ljude kojima se ne sviđam ni ja ni ono što radim?“ upita Sićušni Zmaj.
„Moraš ići svojim putem“, reče Veliki Panda. „Bolje je izgubiti njih nego sebe.“