Lucija Peternelj, 1. godina diplomskog studija anglistike i kroatistike

Djela koja čitam u slobodno vrijeme vrlo su različite tematike. Kada bi ih netko usporedio, vidio bi da svako djelo na poseban način prikazuje određeni aspekt ljudskoga života. U današnjem ubrzanom svijetu, koji vrvi različitim informacijama i sadržajima, nije neobično to što i moj ukus prolazi kroz slične faze ubrzanoga prelaska s jednoga žanra na drugi.

No, unatoč tim razlikama, među djelima koja čitam mogu se prepoznati i određene sličnosti, a jedna je od njih zanimanje za psihologiju ljudskoga bića te odnos čovjeka i društva u kojemu živi.
Prvo takvo djelo jest duboko potresni roman Nečovjek jednoga od najpoznatijih japanskih pisaca, Osamua Dazaija. Ovaj roman mnogi smatraju modernim klasikom i pravim primjerom ja-romana (watakushi shōsetsu), proznoga žanra u japanskoj književnosti koji se odnosi na posebnu vrstu ispovjedne književnosti, u kojoj događaji iz romana odgovaraju događajima iz piščeva života. U romanu pratimo događaje kroz oči glavnoga lika, Yōza Ōbe, mladića koji nam neprestano iznosi svoje misli o svijetu i ljudima oko sebe. On se cijeloga života osjeća kao „nečovjek”, netko tko ne razumije društvo niti zna kako iskreno živjeti među ljudima koje doživljava manje vrijednima. Kako bi sakrio svoju unutarnju prazninu i strah, Yōzo glumi veselog i neozbiljnog čovjeka, ali iznutra tone sve dublje u očaj, ovisnosti i samouništenje. Kroz niz njegovih zapisa vidimo kako postupno gubi kontrolu nad vlastitim životom, osjećajući se sve udaljenijim od svijeta, ali i kako je njegov pogled na život duboko ukorijenjen u superiornoj predodžbi o sebi, koja ga naposljetku vodi u očaj. Roman završava snažnim dojmom potpune izolacije i sloma, ostavljajući čitatelja s pitanjem što zapravo znači biti „čovjek”. Ovaj egzistencijalistički roman nije zanimljiv samo zato što uranja u najčudnije i najneugodnije dijelove naše psihe, nego je i danas osobito relevantan zbog sve češćega osjećaja usamljenosti. Iako je djelo napisano 1948. godine, za mene je najrelevantnije postalo u doba koronavirusa, kada sam saznala za ovo djelo i njegova autora. Upravo su se tada motivi iz romana mogli prepoznati u svakodnevici toga vremena, a ne smijemo zaboraviti ni važnost koju ovo djelo ima u današnjoj svakodnevici.

Sljedeći je na redu distopijski roman Dugi hod popularnoga autora Stephena Kinga. Radnja prati Raya Garratyja, jednoga od stotinu dječaka koji sudjeluju u „Dugom hodu”, odnosno natjecanju u kojemu moraju neprestano hodati, bez zaustavljanja. Pravila su jednostavna i okrutna: ako sudionik uspori ispod određene brzine ili se zaustavi, dobiva upozorenje, a tri upozorenja znače smrt. Hod završava tek kada ostane samo jedan preživjeli, koji za nagradu dobiva sve što poželi. Svi dječaci na početku misle da će upravo oni biti taj jedan sretnik koji će pobijediti, ali fizička iscrpljenost i neočekivane situacije pretvaraju njihovu motivaciju u psihološku borbu za opstanak. Ovo djelo stoga nije samo psihološki horor-triler; ono uspješno koristi metaforu kako bi povezalo svijet romana s našom svakodnevicom. A natjecanje se „Dugi hod“, s obzirom na to, može tumačiti i kao metafora ljudskoga života i uspjeha, u kojemu se mladi, motivirani ljudi bore za preživljavanje i uspješan život.

Ljubavni roman autorice Ivane Sajko djelo je koje se nikako ne smije suditi po naslovu i koricama. Ovo nije klasična ljubavna priča, već sirova i realistična slika veze koja se polako raspada pod pritiskom svakodnevice. Roman prati partnerski odnos dvoje ljudi suočenih s financijskim problemima, nesigurnim poslovima i osjećajem izgubljenosti u suvremenom društvu. Važnost ovoga romana leži u tome što ljubav nije prikazana kao ideal: ona je puna napetosti, šutnje, frustracija i neizrečenih emocija, u kojima možemo prepoznati odnose ljudi iz vlastitoga života.
Intimnim i izravnim stilom autorica prikazuje kako se ljubav mijenja kada se sudari sa stvarnošću te propitkuje postoji li između dvoje ljudi dovoljno snažna veza da bi zajedno prebrodili nove izazove. Bez uljepšavanja i nametanja zaključaka, roman ostavlja prostor čitatelju da sam promišlja o odnosima, šutnjama i situacijama koje prikazuje.

Kim Jiyoung, rođena 1982. autorice Cho Nam-joo snažan je društveno-psihološki roman koji prikazuje položaj žene u suvremenom društvu. Djelo prati Kim Jiyoung, naizgled „običnu” ženu, doneseći priče ženskog dijela njezine rodbine, čiji životi odražavaju iskustva mnogih žena u tadašnjoj Južnoj Koreji. Njihovi se doživljaji slijede od djetinjstva obilježenog rodnim nejednakostima, preko školovanja i rada, do braka i majčinstva. Iako izvana djeluje kao da Kim Jiyoung vodi normalan život, ona postupno počinje pokazivati neobično ponašanje: povremeno govori kao druge žene iz svojega života. Takvo ponašanje otkriva duboko potisnute frustracije i pritiske koje su u njoj ostavila iskustva rodne nejednakosti. Njezinom pričom roman razotkriva svakodnevne, često nevidljive oblike diskriminacije i očekivanja koja društvo nameće ženama.

Ako volite fantasy žanr i bajke, Howlov putujući dvorac autorice Diane Wynne Jones svakako morate pročitati. Ova čarobna i duhovita priča spaja fantaziju, humor, avanturu i važne životne pouke. Radnja prati mladu Sophie, koja radi u obiteljskoj šeširdžijskoj radnji i živi običnim, pomalo dosadnim životom. Kada je zlobna vještica prokune i pretvori u staricu, Sophie kreće u potragu za čarobnjakom koji bi je mogao vratiti u normalu. Na putu susreće čarobnjaka Howla i njegov čudnovati putujući dvorac, s kojim kreće na put. Taj dvorac, koji se sam kreće kroz krajolik, skriva tajne, magiju i neobične likove. Susrećući se s čarobnjakom Howlom, vatrenim demonom i raznim čarobnim stvorenjima, Sophie postupno otkriva vlastitu snagu, samopouzdanje i ljubav.