Moja je prva preporuka roman Slavenke Drakulić Mileva Einstein, teorija tuge. Kada čujemo ime Mileve Einstein, vjerujem da ćemo spontano pomisliti kako je riječ o supruzi genija, Alberta Einsteina. Ona je, dakle, nečiji netko. A kako to već biva, postoje osobe koje su važne i utjecajne, i postoje oni koji su samo njihovi sinovi, kćeri, partneri, prijatelji i slično. Tako u svakodnevnom govoru često možemo čuti: „Ma to ti je supruga toga i toga...”, uz pretpostavku da je „taj i taj” netko važan (što god to značilo), a da se ni na trenutak ne zapitamo tko je zapravo ona, osim što je nečija supruga ili majka. Upravo je ovo jedan takav roman: roman o nečijoj supruzi, ali i roman koji nas udaljava od ideje da je osoba samo i isključivo nečiji netko. Umjesto toga, daje nam detaljan uvid u njezin život; život žene koja je svojom genijalnošću i sama parirala istom tom suprugu. Roman je to o genijalnoj matematičarki i fizičarki koja žrtvuje svoju karijeru, pa i život, zbog ljubavi prema nekome tko joj, ni manje ni više, prije okončanja braka piše uvjete života pod istim krovom.

Od spomenutih ponižavajućih uvjeta, koji su nam priloženi već na samome početku romana, izdvojila bih, primjerice, one u kojima se od Mileve očekuje da se brine za čistoću odjeće, rublja i posteljine, ali da se pritom suzdržava od druženja sa suprugom kod kuće, da od njega ne očekuje nikakav oblik intimnosti te da mu se prestane obraćati onda kada on to zatraži. U romanu saznajemo o Milevinoj borbi sa zdravljem, gubitku kćeri, neostvarenim snovima i nezavršenom fakultetu zbog jednoga ispita, financijskim poteškoćama, snalaženju, samoći, tuzi, ljubavi i razočaranju, udaljenosti od roditelja i bolesne sestre te ostalim životnim nedaćama s kojima se morala nositi sama. Roman je to o snazi, požrtvovnosti i tragičnoj sudbini jedne intelektualke.
Vjerujem da je roman o Milevi Einstein štivo vrijedno čitanja, posebice u današnjim vremenima Vitezova bezgrešnog srca Marijina i ostalih časnih i plemenitih muškaraca koji se u slobodno vrijeme, najčešće vikendima, rado igraju položajem žena u društvu i obitelji.

Nakon tragične sudbine žene, prebacujemo se na tragičnu sudbinu čovječanstva, okrutnost, ratove i traženje smisla u trenutcima kada vjerujemo da je sve besmisleno i da izlaza nema, pa je tako iduće djelo ono Viktora Frankla pod nazivom Čovjekovo traganje za smislom ili pod prvotnim nazivom Zašto se niste ubili. Djelo je ovo neurologa i psihijatra koji se prisjeća svoga boravka u koncentracijskom logoru Auschwitzu, onih koji su preživjeli, a bili su, prije svega, osobe koje su pronašle nekakav životni smisao, vjerovale da ih tko čeka, da će ponovno vidjeti drage ljude, jesti omiljenu hranu, vratiti se svojim poslovima, diviti se prirodi na slobodi i tomu slično. Frankl govori o patnji kao neizbježnom dijelu ljudskoga postojanja, no na nama je kako ćemo se u trenutcima patnje postaviti. Opisuje tako važnost umjetnosti (koja je u logorima ličila na grotesku), važnost humora (koji u istoj rečenici s logorom zvuči paradoksalno, ali ga se čak i u takvim trenutcima pronalazilo) i sl. Kako sam prije nekoliko godina posjetila Auschwitz – Birkenau u Poljskoj, a potom i Dachau u Njemačkoj, ova uvijek aktualna tema dobila je i novu težinu. Nakon hodanja mjestima na kojima su mučeni i ubijani milijuni, svatko tko je uspio preživjeti i tko je spreman o tome govoriti ima moju potpunu pažnju. Samo hodanje mjestom ispunjenim tako teškom energijom izaziva jezu, a svjedočanstva logoraša, bez obzira na to koliko puta ispričana, uvijek su jednako potresna. Ipak, nekada, kao u ovome slučaju, mogu biti i puna nade i motivacije kojih ni u 2026. godini, dok čitamo vijesti o ratovima i bombardiranjima, nije na odmet.

Srodne, bez daljnjega, turobne tematike djelo je i Georgea Orwella, odnosno Erica Arthura Blaira, distopijski roman 1984. koji sam, napokon, nakon dugoga slušanja o njemu, i sama pročitala.
Roman je ovo o totalnom nadzoru pod vodstvom takozvanoga Velikog Brata, o glavnome protagonistu Winstonu, službeniku zaposlenome u Ministarstvu istine, koje istinu namješta onako kako mu odgovara: mijenja dokumente, mijenja povijest. Winston, svjestan činjenice da je situacija kritična, upušta se u tajnu vezu s Julijom, koja je također protivnica takvoga sustava. I Winston i Julija bivaju prevareni od O’Briena, koji se predstavlja kao njihov prijatelj i pobunjenik, no zapravo je član unutarnje Partije kojemu je krajnji cilj uloviti sve one poput Winstona i Julije, odnosno sve neistomišljenike. Sastanci i razgovori Julije i Winstona nisu, međutim, bili tajni, s obzirom na to da su telezasloni, koji sve vide i bilježe, kao i mikrofoni, posvuda po Londonu.

Nakon što ih misaona policija odvede, bivaju mučeni, a najveća ih patnja čeka u sobi 101, gdje se suočavaju s vlastitim fobijama i strahovima te postaju spremni izdati i one do kojih im je najviše stalo. Vrijeme je to u kojemu vlada apsolutna zabrana slobode mišljenja: ako Partija kaže da su 2 + 2 = 5, onda to uistinu jest tako, a ako pak Partija tvrdi da je Zemlja ravna ploča, ne preostaje ništa drugo nego s time se složiti. Cilj je dugotrajnog mučenja preodgoj, a jednom kada sebi priznaju da vole Velikoga Brata, bivaju pušteni na „slobodu” — istu onu slobodu u kojoj je rat mir, sloboda ropstvo, a neznanje moć.

Iduće djelo, Na rubu pameti, roman je Miroslava Krleže o jednome doktoru prava, čije nam ime ostaje nepoznanica. Ono što o njemu saznajemo jest da je čitav život živio po pravilima, pokoravao se većini, bio u nesretnom braku sa ženom koja ga je varala i trpio ljudsku glupost svih oko sebe. Život mu se mijenja kada odlazi na večeru kod Domaćinskog, koji je, iako ljudsko dno, u očima drugih članova beskičmenoga „visokog” društva vrlo ugledan i plemenit. Domaćinski se tako u jednome trenutku hvali kako je prije nekoliko godina pucao na četiri osobe koje su se zatekle na njegovu imanju, govoreći da ih je ubio poput pasa, dok se gotovo svi za stolom toj priči dive, smiju i u njoj uživaju. Doktor prava u tome trenutku sebi u bradu „promrmlja” kako je to nemoralan čin, pritom misleći na činjenicu da se netko usred večere hvali time kako je upucao četiri osobe kao pse. Na njegovu sreću ili nesreću, komentar su čuli svi za stolom, a doktor se odbio ispričati jer je prvi put rekao ono što uistinu misli. Kako to već biva, već idućega dana o njemu kreću najstrašnije glasine, svi mu okreću leđa, ostaje sasvim sam, ali i dalje vjeran svome stavu. Domaćinski ga odlučuje tužiti, a doktor u narednome razdoblju mijenja nekoliko adresa: od raznih hotela i motela, zatvora, bolnice, pokušaja bijega u Italiju, gdje ga također sustižu nedaće, pa sve do ludnice.Vjerujem da smo svi barem jednom u životu svjedočili hvalisanju nekoga Domaćinskog, pri čemu smo se grizli za jezik — ili nismo — pa se s ovim romanom lako poistovjetiti i svakako ga je zanimljivo pročitati.

Iduća je preporuka knjiga Mome Kapora Skitam i pričam, odnosno putopisi, crtice, bilješke i eseji s raznoraznih putovanja. Kratki su to tekstovi, uglavnom nepovezani, pa se gotovo mogu čitati i nasumičnim otvaranjem stranica. Prisutne su priče iz Dubrovnika, Trogira, Venecije, Padove, Rima, kao i one iz Atene, Pariza, Amsterdama, Moskve, Zagreba, Beograda, Bangkoka i drugih gradova. Neke od njih govore o samim gradovima, a druge uglavnom o dogodovštinama i ljudima iz njih. Veći je dio posvećen i crticama iz Amerike te američkome načinu života, posebice životu u velikim gradovima poput New Yorka, San Francisca i Washingtona. Autor tako opisuje dojmove o drugim nacijama i kulturama, ponekad ih uspoređujući s vlastitom, a njegove su misli prožete nekada humorom, nekada nostalgijom. Knjiga je nastajala godinama, a svoja je zapažanja autor zapisivao gdje god i na što god je stigao, pa tako nerijetko i na salvete, kutije od cigareta i slično.

Posljednja je preporuka roman koji sam nedavno pročitala za jedan kolegij, no roman je to koji je svakako ostavio snažan dojam pa ga navodim i ovdje: Kristian Novak, Črna mati zemla. Glavni je protagonist Matija Dolenčec, tridesetogodišnji prozaik koji nakon dvaju uspješnih romana radi na trećem, koji nailazi na kritike njegovih prijatelja i djevojke. Kroz njegov odnos s djevojkom Dinom saznajemo kako Matija ima ozbiljnih problema. Muče ga, naime, napadaji panike, nema sjećanja iz djetinjstva u Međimurju te često izmišlja i laže, što na kraju rezultira prekidom veze. Postupno se počinje prisjećati svih događaja iz djetinjstva te ih zapisivati. Saznajemo tako da su svi njegovi problemi započeli još u ranome djetinjstvu, nakon očeve smrti, gdje se susrećemo s nevinim dječjim neprihvaćanjem i neshvaćanjem pojma smrti, pa Matija vjeruje da je tata i dalje živ. Usamljen i odbačen od svojih vršnjaka, Matija se suočava s vlastitim strahovima i čudovištima koja ga progone.

Roman također govori i o teškim temama poput samoubojstava osmero mještana, a prisutni su i mučni opisi napastovanja djeteta. Matija, sam sa svojim mislima koje gotovo ni s kim ne može podijeliti, za sve nedaće krivi sebe. Nakon tragične smrti njegova najboljega prijatelja, Matijina majka odlučuje se s obitelji preseliti u Zagreb, bez ikakvoga plana i cilja.
Matija tako iza sebe ostavlja malo međimursko selo, uspomene, sva sjećanja i čudovišta koja su mu obilježila djetinjstvo, no, nažalost, ne i sve traume koje će ga nastaviti progoniti u odrasloj dobi.