Što čitam? – nove književne preporuke pulske kroatistike (III.)

Knjižnica u Puli i Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Puli nastavljaju s rubrikom književnih preporuka Što čitam? Nakon nastavnika i nastavnica, u novom ciklusu svoje čitateljske izbore predstavljaju studenti i studentice pulske kroatistike. Preporuke za čitanje objavljivat ćemo svaka dva tjedna. I ovaj ciklus započinjemo u ožujku kada se simbolično obilježava Mjesec hrvatskoga jezika. E-brošura svih preporuka nakon završetka ciklusa bit će dostupna za preuzimanje na mrežnim stranicama knjižnice, a tiskani letci u prostorima Knjižnice.

Pratite nas i otkrijte što čitaju mladi kroatisti. Možda pronađete svoju sljedeću knjigu!

Patricija Ritoša, 3. godina kroatistike

Studentica sam treće godine kroatistike, a osobito me zanimaju književna i filozofska djela koja propituju percepciju, svijest i način na koji društvo oblikuje pojedinca. U posljednjih nekoliko mjeseci posebno me zainteresirala knjiga Proust i znakovi Gillesa Deleuzea. Deleuze pokazuje da u Proustovu djelu gotovo sve može funkcionirati kao znak (predmet, gesta, pogled ili riječ), kao i da takvi znakovi nikada nemaju samo jedno značenje: njihovo se značenje naime mijenja ovisno o kontekstu i iskustvu onoga tko ih promatra. Upravo me ta ideja o mogućnosti postojanja mnogostrukih točaka gledišta na isti objekt duboko fascinirala, otvarajući mi pogled na književnost kao složen sustav znakova koji se stalno mijenja i razvija zajedno s čitateljem.

Iz posve drukčijeg razloga posegnula sam za romanom Justine ili Nedaće kreposti Markiza de Sadea. Roman otvara pitanja o ljudskoj prirodi, granicama vrline, slobode i društvenih normi. Sade pokazuje koliko su ti pojmovi nestabilni i proturječni, otvarajući pitanje: može li dobro opstati u svijetu koji često kažnjava nevinost? To mi je djelo zanimljivo i kao svojevrsni misaoni eksperiment u kojemu me više od šokantne radnje zanima način gradnje motivacije likova, uspostava odnosa moći i etičke dileme koje iz njih proizlaze. Potpuno drukčiji čitateljski doživljaj pružio mi je roman Goli ručak Williama S. Burroughsa. Njegova fragmentirana naracija i radikalno razbijanje tradicionalne strukture teksta mogu na prvi pogled djelovati kaotično, ali upravo tako oblikovana forma kao da nuka čitatelja na razmišljanje o pitanjima identiteta i njegove fluidnosti, društvenim normama i tabuima. Kod Burroughsa me zapravo posebno fascinira način kojim se književnost uobličuje kao svojevrsni laboratorij u kojem se ispituju granice jezika i ljudske subjektivnosti.

Od suvremenih hrvatskih autora posebno mi je zanimljiv Zoran Ferić. Njegova djela Dok prelaziš rijeku i Smrt djevojčice sa žigicama privukla su me načinom na koji spajaju grotesku, humor i psihološku složenost. U tim tekstovima svakodnevne i naizgled banalne situacije često se otkrivaju posve drugačijima dok sljubljujući snažnu emotivnu rezonancu s provokativnim stilom, Ferić piše duhovito, provokativno i istovremeno iznimno čitko. Zanimaju me također romani koji prikazuju društvo, tematizirajući društvene mehanizme moći. Posebno mi je stoga zanimljiv roman Stranka Bojana Žižovića koji kroz grotesku i karikaturalne situacije razotkriva kako ideologije i politički sustavi oblikuju moralne vrijednosti, njihovu percepciju i samoga pojedinca. Suvremeno društvo snažno problematizira i roman Američki psiho Breta Eastona Ellisa, sa snažno razvijenim protagonistom koji funkcionira kao simbol otuđenja i površnosti suvremenog društva, koje svojom zjapećom prazninom roman čini koliko uznemirujućim, toliko i intrigantnim. Tema je to koju otvara i kanonska Orwellova distopijska vizija svijeta, roman 1984, prikazujući kolika može biti moć kontrole sustava nad pojedincem. Iz zainteresiranosti za iste teme proizlazi i moja fascinacija knjigom Tako je govorio Zaratustra u kojoj poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche gotovo poetskim stilom promišlja slobodu, preobrazbu čovjeka i promjenjivost moralnih vrijednosti.

Volim čitati i na drugim jezicima, posegnula sam zato i za romanom A fuego lento Paule Hawkins na španjolskom jeziku. Čitanje u izvorniku omogućuje mi da osjetim suptilnosti u ritmu pripovijedanja i nijanse u odnosima među likovima, što dodatno produbljuje doživljaj priče. Trenutačno pak na mom noćnom ormariću stoje dvije knjige koje čitam paralelno: Combray iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta i Mučnina Jean-Paula Sartrea. Kod Prousta promatram kako se percepcija usporava i razlaže sve na sitne nijanse, kako se iz jednog osjeta razvija čitav unutarnji svijet sjećanja i misli. S druge strane, Sartre me suočava s trenutkom u kojem percepcija postaje gotovo teret, višak svijesti koji čovjeka dovodi do nelagode i osjećaja apsurda.

Uz književnost, zanimaju me i znanstvene i popularnoznanstvene knjige koje istražuju način na koji ljudi misle i komuniciraju. Posebno me privlači saznavanje o kognitivnoj dimenziji čovjeka, odnosno o načinu na koji kroz jezik oblikujemo stvarnost i kako naša percepcija nikada nije potpuno neutralna, a o čemu progovara Uvod u neurolingvističko programiranje. Osobito me zanima i neverbalna komunikacija jer vjerujem da tijelo često govori preciznije od riječi. Zbog toga bih svima koji tek počinju istraživati to područje toplo preporučila Veliku školu govora tijela Allana i Barbare Pease.