Leticija Brakus, 3. godina prijediplomskog studija kroatistike i anglistike

Moj su književni ukus najviše oblikovala djela koja odstupaju od očekivanoga, bilo temama, likovima ili načinom na koji usmjeravaju čitateljevu pažnju. Volim kada postoji razdor između onoga što se naizgled događa i onoga što se postupno otkriva kao stvarno, kada se budi dojam da nešto nije sasvim onako kako bi trebalo biti. Posebno me mame djela mračnije tematike, osobito ona koja propituju identitet, moralnost, granice stvarnosti i unutarnje rascjepe likova.

Slika Doriana Graya Oscara Wildea privlačna mi je upravo zbog takvog postupka, začudne razlike između Dorianove vanjštine i njegova unutarnjeg stanja. Dorian prkoseći vremenu, zadržava fizičku ljepotu i privid savršenstva, a posljedice se njegovih postupaka premještaju drugdje, dok umjesto Doriana stari njegov portret. Upravo taj pomak čini roman zanimljivim te nekonvencionalnim u svojem odnosu prema prikazivanju moralnosti, identiteta i stvaralačkih granica umjetnosti.

Roman Nečovjek Osamua Dazaija ostavio je također na mene snažan dojam. Način na koji prikazuju ljudsku prirodu kao iznimno složenu osobito mi je bio zanimljiv. Roman naime izravno ulazi u unutrašnju raslojenost glavnog lika koji ne uspijevajući uspostaviti autentičan odnos s drugima, svoj život zasniva na pažljivo konstruiranoj društvenoj maski čiji rasap pratimo kroz djelo. Taj proces vodi prema autodestruktivnim obrascima, povlačenju iz društva i osjećaju gubitka vlastitog identiteta. Srodna pitanja otvara i kultni roman Stranac, sa zastrašujućom emocionalnom indiferentnošću glavnog lika koja razotkriva društvena očekivanja, dok klasično djelo Bijele noći Fjodora Dostojevskog prikazuju intenzitet, ali i prolaznost ljudske bliskosti.

Od gotičkih tekstova, koje iznimno volim, zainteresirala me posebno Mary Shelley i njezin Frankenstein, roman koji se obično percipira kao priča o čudovištu mada je poticajnije možda promatrati samog doktora Frankensteina kao moralno problematičnu figuru. Carmilla Sheridana Le Fanua jedna je pak od poznatijih vampirskih priča, s vampirskom figurom koja je istodobno prijeteća i privlačna, zavodljiva i uznemirujuća. Queer podtonovi dodatno čine priču prikriveno društveno provokativnom. Čudnovati slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea Roberta Louisa Stevensona obrađuje ideju dvostruke prirode čovjeka, odnosno granicu između društveno prihvatljivog i potisnutog dijela osobnosti. Pokušaj razdvajanja tih dviju strana dovodi do postupnog gubitka kontrole i konačnog rasapa glavnog lika, a u pozadini te neobične i napete priče krije se problematiziranje identiteta kao nestabilnog i promjenjivog. Slično se pronalazi i u Poeovim antologijskim pričama Sjenke između svjetlosti i tame (Izdajničko srce, Pad kuće Usher, Crni mačak…), u kojima se često pojavljuju nepouzdani pripovjedači i brisanje granica između stvarnosti i iluzije. Poeovi se likovi nerijetko povlače u vlastitu svijest, njihova se percepcija svijeta kao sigurno spoznatljivog mjesta gubi, odvlačeći ih u odmak od stvarnosti i prelazak u ludilo. Životinjska farma Georgea Orwella s druge je strane naizgled jednostavna priča o životinjama koja me je zaintrigirala zato što realistično prikazuje kako se ideali i obećanja mijenjaju dolaskom do moći. Moć se zloupotrebljava, a istina se prilagođava onima koji je kontroliraju. Privuklo me to što se tako jednostavnu alegoriju može prikazati nešto toliko realno i prepoznatljivo.

Od novijih naslova izdvojila bih The Silent Patient (Nijema pacijentica) Alexa Michaelidesa koji mi je dodatno produbio zanimanje za nepouzdanog pripovjedača i način na koji se tako oblikuje i kontrolira čitateljeva percepciju. Iako se prividno radi o zločinu i njegovu razrješenju, retrospektivnim otkrivanjem postaje jasno da ono što se činilo kao objektivno vođen narativ zapravo počiva na selektivnom prikazivanju informacija. Taj pomak od povjerenja prema sumnji čini djelo naročito zanimljivim.

Nevidljivi život Addie LaRue V. E. Schwab ostavio me s druge strane s pitanjem što zapravo znači postojati ako iza sebe ne ostavljaš nikakav trag. Ideja da te se nitko ne može sjetiti djeluje uistinu vrlo uznemirujuće. Prije nego što se kava ohladi Toshikazua Kawaguchija, djelo je koje se bavi situacijama „što bi bilo kad bi bilo“, potičući čitatelja na razmišljanje o sudbini i predodređenosti. Može li se govoriti o mogućnosti izbora ili je sve sudbinski predodređeno, koliko su naše odluke doista oblikovanje našom voljom, a u kojoj su mjeri oblikovane okolnostima izvan naše kontrole? Kako se pomiriti s onim što se dogodilo, čak i ako ne možemo utjecati na tijek zbivanja?

Kradljivica knjiga Markusa Zusaka ističe se neobičnom pripovjednom perspektivom i načinom kojim pristupa teškim temama. Pokazuje da priče imaju moć dati smisao čak i onim trenucima u kojima se stvarnost čini nepodnošljivom. Upravo je zato jedna od knjiga koje su me najviše obilježile te mi je ujedno i omiljena knjiga. Posebno mi je ostalo u sjećanju kako prikazuje djetinjstvo, oslikavajući teške trenutke bez pretjerana dramatiziranja, te s naglaskom na bliskim ljudskim odnosima koji se stvaraju usprkos svemu. Djevojčica Liesel, glavna junakinja romana, draga mi je upravo zbog tog osjećaja da knjige nisu samo nešto što se čita, nego nešto što se čuva, krade i dijeli i kroz što se pokušava razumjeti svijet koji je često pretežak. Isto tako mi je bliska zbog načina na koji se povlači u knjige kao oblik bijega od stvarnosti. Svjesna sam da usporedba možda nije u potpunosti precizna, ali mogu se poistovjetiti s time zato što se i sama često okrećem knjigama kao načinu distanciranja od stvarnosti kada mi ona postane preteška.