Izlaganja na znanstvenome skupu:
Matija Jelača: Od šuma do reda u književnoj teoriji

Ideja o nastanku reda iz nereda/kaosa ima dugu i bogatu povijest. U okviru modernih prirodnih znanosti temelj raspravama iz kojih će se ta ideja razviti postavio je L. Boltzman redefiniravši Clausiusov pojam entropije u okviru statističke mehanike kao mjeru nereda zatvorenih sustava. Na takvo će se poimanje entropije sredinom 20. stoljeća nadovezati E. Schrödinger, koji će u pokušaju problematiziranja pojma života iz perspektive fizike ustvrditi da se život (red) opire entropiji (neredu) tako što crpi negativnu entropiju (red) iz okoliša. U kontekstu rasprave sa Schrödingerovim idejama najprije će, unutar teorijskog okvira koji su razradile teorija informacije (C. Shannon) i kibernetika (N. Wiener), H. von Foerster formulirati načelo „reda iz šuma” (1960.), na koje će se potom nadovezati H. Atlan s idejom nastanka „kompleksnosti iz šuma” (1972.), da bi konačno u okviru teorije kaosa/kompleksnosti I. Prigogine i I. Stengers formulirali načelo nastanka „reda iz kaosa” (1980). Izlaganje će se fokusirati na recepciju ovog problemskog sklopa u kontekstu humanistike uopće i književne teorije posebno, pri čemu će naglasak biti na ulozi koju su ove ideje imale u teorijskim opusima W. Paulsona („književnost kao šum kulture”) i N. K. Hayles (posthumanizam).

Blaženka Martinović: Hrvatski jezik i nebinarni identiteti

Neutralna i osjetljiva komunikacija za sve rodne identitete počiva na različitim strategijama snalaženja s ograničenjima u hrvatskome jeziku s gramatičkim rodovima. Uzus i kodeks razdvaja neprihvaćanje generičnosti jednoga gramatičkoga roda kod dijela govornika hrvatskoga jezika, smatrajući ga preferentnim, pa se u praksi (posebice nebinarnih osoba) ustalilo jezično rješenje koje dva roda prikazuje kao krajnje točke između kojih se smještaju svi ostali identiteti (pravopisnim znakom _) ili se pak (u duhu kvir feminizma) dekonstruira rod jezičnom inovativnošću i individualnim rješenjima, afirmirajući tezu o jeziku kao prostoru slobode. Za rodno uključiv jezik upotrebljavaju se tako inkluzivna, inovacijska i revizijska rješenja. O tim je rješenjima i jezičnim preferencijama za neutralno obraćanje važno ispitati stavove onih na koje se ta rješenja odnose. U ovome se radu predstavljaju rezultati (mrežnoga) anketiranja 110 rodno raznolikih osoba (TIRV osoba, tj. transrodnih, interrodnih i rodno varijantnih) te zaključci fokus-skupine na temu osjetljivoga i neutralnoga hrvatskog jezika. Grupni se intervju organizirao u suradnji s udrugom Proces, pulskom organizacijom civilnog društva za promociju, razvijanje i unapređenje kvir kulture i LGBTIQ+ osoba.

Samanta Milotić Bančić: Jezik ženskih likova u Grškovićevu zborniku

Grškovićev zbornik, zbirka neliturgijskog srednjovjekovnog štiva iz 16. st., čuva se u arhivi HAZU-a. Zbornik je pisan mješovitim jezikom u kojem se isprepleću čakavske i crkvenoslavenske jezične značajke u različitim omjerima, ovisno o pojedinome prilogu. Jezici se priloga zbog različitoga vremena (a negdje i podneblja) nastanka jezično razlikuju. Predmet ovog rada jest jezik ženskih likova u Grškovićevu zborniku, odnosno njihova govorna karakterizacija u kontekstu perceptivne i dijakronijske dijalektologije. Pokušat ćemo, na primjeru Marije u Čtenie svete Marie o mukah, odrediti koje su jezične značajke ženskih likova u zborniku. Nadalje, utvrdit ćemo odudaraju li te jezične značajke od jezika ostalih likova te time doprinose jezičnoj karakterizaciji Marijina lika u navedenome tekstu. U hrvatskoglagoljskim je neliturgijskim tekstovima uobičajeno da svete osobe (Bog, Isus) progovaraju liturgijskom (crkvenoslavenskom), uzvišenijom inačicom jezika, za razliku od običnoga puka, koji progovara narodnim jezikom. Marijin ćemo jezik sagledati i iz te perspektive, kao i iz perspektive ženskoga glasa općenito u liturgijskim i neliturgijskim tekstovima, pokušavajući utvrditi u kojoj mjeri i na koji način jezični odabir Marijina lika oslikava njezin karakter te možda i doprinosi apokrifnosti toga teksta u Grškovićevu zborniku.

Teodora Fonović Cvijanović: Jezik Laginjinih književnih djela

Matko Laginja jedan je od najvažnijih istarskih preporoditelja, koji je svojim djelovanjem utjecao na društveno-političke, gospodarske, ekonomske, kulturne, ali i jezične prilike u iznimno kompleksnim uvjetima na kraju 19. i na početku 20. stoljeća. Istra je, naime, stoljećima bila podijeljena između talijanske i austrijske vlasti, uz kratku epizodu vladavine Francuza u 19. stoljeću, što će se nepovoljno odraziti i na status hrvatskoga jezika. Iako se Laginja iskazao ponajprije kao političar, znatno je utjecao i na učvršćivanje hrvatskoga jezika na više načina: javnim istupima kada pokušava uvesti hrvatski (i slovenski) jezik u Istarski sabor, otvaranjem čitaonica, škola i tiskara te objavljivanjem tekstova iz kojih možemo iščitati njegove stavove o hrvatskome jeziku. Vrlo su važna i njegova književna djela također usmjerena na buđenje nacionalnoga duha: pjesma Istranom, Istarske pričice, Basne prekrojene poglavito za hrvatski puk u Istri i komedija Šilo za ognjilo, čijom ćemo analizom na slovopisnoj, pravopisnoj, fonološkoj, morfonološkoj i morfološkoj razini utvrditi kakav se jezik upotrebljavao u Istri krajem 19. i početkom 20. stoljeća i je li usklađen s tadašnjim normativnim priručnicima.

Knjižica sažetaka