Katarina Lucić, 3. godina prijediplomskog studija kroatistike i povijesti

Kao studentici povijesti i kroatistike sve mi je teže odvojiti ono što „moram” čitati od onoga što „želim” čitati jer se to dvoje neprestano prepliće i, na neki način, sve što čitam istodobno je i akademska i osobna potreba. S godinama u tekstovima koje čitam više ne tražim naivno odgovore, nego pokušavam što dulje ostati unutar samih pitanja koja se u njima postavljaju i u vrtlogu potpitanja koja nakon čitanja ostaju i stvaraju određenu nelagodu. Pitanja o slabosti, moći, odgovornosti, različitim vrstama identiteta, povijesti, politici i vlastitom razumijevanju svijeta samo su neka od njih.

Tako se u zadnje vrijeme najviše vraćam Barikadama Borisa Budena, iz akademskih, ali i osobnih razloga. Njegovi eseji otvaraju prostor u kojem pitanja o nacionalnom identitetu, tranziciji, političkoj odgovornosti i moći djeluju osobno, ponekad neugodno blisko, i pokreću proces kritičkoga mišljenja kao oblika odgovornosti. I za mene čitati Budena zato znači potpuno uroniti u tekstove koji traže reakciju, ponovno čitanje i spremnost da se i vlastite sigurnosti dovedu u pitanje. Takva vrsta angažiranoga čitanja vodi me i prema knjizi Melankolija ljevice Enza Traversa, gdje se promišljanje o prošlosti pretvara u način promišljanja o sadašnjosti i shvaćanja osjećaja melankolije na različite načine. S druge strane čitanje kao svojevrstan čin aktivizma neizostavno za mene uključuje i feminističku perspektivu, kako onu literarnu tako i onu historiografsku. Osobito bih istaknula knjigu Caliban and the Witch Silvije Federici koja će pokazati koliko su progoni vještica i kontrola ženskoga tijela u određenim starijim razdobljima zapadnjačke povijesti, važni za oblikovanje modernoga društva sa svim onim društvenim podjelama koje su se zadržale i do danas. Smrtni grijesi feminizma Slavenke Drakulić okrećući se upravo suvremenosti pokazuju koliko samozavaravajuće može biti uvjerenje da je društveno pitanje rodne ravnopravnosti nešto marginalno ili nešto što se već riješenim.

Jako zanimljiva mi je bila i knjiga Povratak Martina Guerrea povjesničarke Natalie Zemon Davis sa svojim prikazom ženskih života i načina funkcioniranja obitelji i zajednice u 16. stoljeću, koji se također odlikuje vrsnom pripovjedačkom manirom kojom se kazuje neobično zanimljiva priče o krađi identiteta koja opet bjelodanim čini koliko su identitet i istina ustvari podložni konstrukciji. Upravo me to pitanje odnosa između osobne priče, društvenih okolnosti i odgovornosti vodi i prema knjizi Njemački život Thorea D. Hansena, nastaloj na temelju intervjua s Brunhilde Pomsel, tajnicom jednoga od najmonstruoznijih zločinaca u povijesti, Josepha Goebbelsa. U toj knjizi možemo vidjeti posve drukčiji život jedne mlade žene, ali i način na koji se svakodnevica može odvijati uz ignoriranje, poricanje i šutnju o zločinima. Kroz vrlo osobnu priču žene koja je radila za nacistički režim otvara se pitanje odgovornosti pojedinca unutar sustava. Njemački život snažno je i uznemirujuće štivo koje podsjeća na odgovornost svakoga pojedinca u društvu.

Isto me to pitanje odnosa pojedinca i sustava također posebno zaokuplja i u književnosti. Tu su romani Proces Franza Kafke i Na rubu pameti Miroslava Krleže, kanonski tekstovi koji gotovo kirurškom preciznošću zadiru u suštinu mehanizma kojim sustav oblikuje i određuje pojedinca.

Kod Kafke je taj sustav apsurdan i neshvatljiv, dok je kod Krleže prepoznatljiv u društvenim normama i licemjerju sredine, ali u oba slučaja više negoli jasno prikazuje osjećaj nemoći pojedinca u suvremenom društvu. Korak dalje u prikazu tjeskobne borbe pojedinca čini William S. Burroughs u Golom ručku, knjizi koja je na mene ostavila snažan i uznemirujući dojam i koju preporučujem samo onima koji su spremni na šok i imaju „jak želudac”.

Nešto posve drukčije od svega dosad spomenutoga jest knjiga Jedan od onih života Đorđa Balaševića u kojoj Balašević na sebi svojstven način, što odiše blagom melankolijom i snažnom duhovitošću, pripovijeda ljubavnu priču prožetu izraženom kritikom društva, sustava i svakoga od nas, takozvanih običnih malih ljudi, koji tu knjigu čitamo. A osobito mjesto u mom čitateljskom životu zauzimaju i knjige koje su me pratile tijekom odrastanja i zbog kojih sam uopće krenula u avanture čitanja: serijal Harry Potter spisateljice J. K. Rowling, za koji smatram da bi ga svatko trebao pročitati barem jednom. No i ova, kao i ostale sad spomenute knjige, za mene nosi nešto zajedničko: svijest o čitanju kao stalnom i neodvojivom dijelu mojega nastojanja da razumijem svijet i vlastitu odgovornost. Čitanju koje mi pomaže da ne zaboravim kako se povijest ne vraća glasno i spektakularno, nego tiho kroz obrasce koji postaju prepoznatljivi tek kada ih prestanemo ignorirati i počnemo postavljati prava pitanja.